Ništa nasuprot beskraju, sve nasuprot ničemu
Nacrtaj gušteru krila, eto ti zmaja
Doguraj pješaka na osmi red - eto je kraljica
Čovjek je čovjeku jedini čovjek,
sve ostalo su bogovi, životinje
Moje se misli pretaču u valove kroz oblake

I ko će prije stići do konačnog cilja, čovjek mudar il hladna mašina?
A cilj je samo jedan od postanka prvog - ispravno zasaditi božije drvo.
Od juče pa na ovamo pokušali mnogi ali nisu uspjeli, moj voljeni sine.
Svaka greška skupo se plaća: Ahejci, Gutejci, Iliri...sutra mi.
A nas kad ne bude moj jedini sine, dolaze za nama noviji.

Ako vjeruješ u vizije iz mutvaka što se javljaju predveče ispod ikona,
u viziji jednoj - a mnogo ih je bilo, dođi da ti kažem, sjedni mi u krilo -
doći će kraljica na leđima zmaja u daleko selo po jednog dječaka.
Bez obzira na suze njegove majke, strpat ga u sepet i odvesti sa sobom.
I dok mu majka gura sirnice u ruke i moli ženu da ga dobro pazi,
kraljica će kleknuti i poljubit zemlju po kojoj je dječak naučio da gazi.

Odvest će ga na planinu, predat će ga biću, vrhovnom vladaru sumanutih ptica.
Riješit će dječaka ružnih misli i njegovih stvarnih besmislica,
sačuvat ga od grijeha, galame i bludnica, nahranit ga sirom i sokom od borovnica.
Dječak će spoznati na cerovoj kori ono što prije njega nisu mogli,
a to je kako ispravno se piše ime božije i da vremena je malo, jer blizu su mašine.


Trinestog novembra pred palatom pravde
hladna mašina i još hladniji dječak
ukrstit će koplja ispred nogu Boga.
Onaj koji pobjedi vidjet će lice Božije,
a poraženi završava u utrobi zaražene gice paklene.

Izvadi dječak olovku i papir, pa na hladan beton nasloni da piše
devet milijardi znakova od kojih je sačinjeno jedno ime Božije.
Ako ga ispravno napiše, Bog će mu reći: Izgovori me.
Sa druge strane mašina ne mora da piše - u mašini štampač stanuje.
Procesori naštimani na najjače, a hard disk beskonačan, besprjekorno tih.
Izašla je najjača mašina ispred mašina svih.

Pisao je dječak deset godina bez prestanka, ništa nije jeo, ništa nije pio.
I kad je zadnji znak upiso, rekao je: Ja sam svoje završio.
I mašina zadnji papir ispljunu iz sebe.
Siđoše iz oblaka hurije dvije u nanulama od bambusa da radove pokupe,
službeno i hladno, bez navijanja, zapovjed Božiju izvršiše.
Pa se povukoše, bez obaziranja na njih, prema gore
i pred Boga iznesoše ta dva rada - a bog ih odgurnu, jer bog ne mora da provjerava.
Dakle, Mašina služi tuđoj arbitraži, dječak je rođen da služi demontaži.
Oba predmeta u istoj ambalaži - ali ipak jedan mi je draži.

„O čujte me mašine i poslušajte ljudi,
pobjednik je onaj koji na papiru nema niti jedno slovo.
Bogu sada božije - a đavolu đavolovo.
Hurije, pokažite radove masi i ime pobjednika recite kako glasi!“
Dječak je pobjedio, ne znamo mu ime... Bog povika: „Izgovori me!“

A dječak zamišljen po kosi se češka i samo šuti, čeka da čuje
A svinje su redom žderale mašine i za dan jedan svih mašina nestade.
A dječak šuti i samo čeka i umjesto riječi dolazi mu jeka.