Molitve na arapskom, ja ih ne razumijem. Pričo mi đedo o duhovnom razvoju naše sredine, ali... pusti to. Tetku u Mostar po međunardnoj tarifi zovem, pri tome neko mi fontel prisluškuje. Nagovaro Hajrudin malog Ivu da pređe na Islam: ako sam se ja odreko korijena, tebi je, pobro, haram. Ali pustimo to, zemlju bez nafte ni demokratija ne vadi, sirotinjo ustani, radi, množi se, bori se. Ako primaš - primaš sebi, ako mrziš - mrzi sebi, nemoj mene nazor gurat tamo đe mi nije mjesto. Nisam nosač transparenta da bi šupku bilo dobro, da me tapše po ramenu, iza leđa da se smije.

Nosite ga uspravno Da ne ode krv u pluća Komadante se opet zaigro Pa nas poslo malo da ginemo Akciju nije pripremio U tranše se ko miš sakrio Gini sirotinjo Zato si rođena Uvijek nekim debilom I njegovom rukom vođena A oko mene lijepa priroda Jest da metci umjesto leptira Lete i pogađaju Živo meso pogađaju A ko će ovog nosit ako ga pogode Bože ako te ima samo da ti kažem Da strah me je A šta ću ako me dušmani zarobe A moji neće da me razmijene Čuo sam za logore I u njima za mučenje Bolje da poginem

Potekla iz toplih močvara na delti Porasla mefitskim dahom koji buja A tigar vreba u njezinu krilu Ta pošast što vuče se ko gluha kuja Nogicama svojim prešla i na Kinu Pa na Zapad, brže, šejtanovu sinu Produžila karavanskim putićem od ploča I do same Moskve, obrasla od lopoča Drhtala da avet ne stigne do nje Kopnenim putem đe hodaju fukare Zakotrlja glavu jednom finom čoji Ubila ih hiljadu, ne stignem da brojim Pocrnjelim lešinama jednog brodskog sluge Nahrani nas, četu austrijskog stroja Mislim da sam Mešu vidio na tvrđi Od straha mi Meša izgleda sve grđi

I dva brata Tarabića I tri brata od Šerića Put spasenju predvidiše Ispod duda na sjelini Sastala se družba stara Stari kosci od Doboja Jedan kosac klone glavom Čelo briše rosnom travom Oj Kozaro, Kozarice Širi svoje rasne grane Širi vezeni peškiri Eto idu oficiri Pa oždriblaj konja vrana Podbodi ga petom, Paša S priglavka se čičak smiješi Čuči rulja kod potoka Dva žandara Žika složi Žena mu se na njih loži Ko ne pamti zaboravlja Iznova proživljava Krtola se kume vadi Opet umirem od gladi Niko ne sme da nas bije Sve sam ovo gledo prije Gledam Drinu, joj što teče Nosi Drina svako veče Pod ćuprijom lica znana Lica juče pofatana Bogu hvala niko ništa Oko vrata samo pišta Nema sreće drugi meće Pred avlijom strašno smeće Pa oždriblaj konja vrana Podbodi ga petom, Paša S priglavka se čičak smiješi Rulja piša kraj potoka

Koze više ne mogu stojati na strmim stjenama padaju u provaliji nestaju šta se zbiva s animalom, šta životinja predosjeća da li možda dolazi nenajavljen kraj Ispod stare furune zavukla se sitna maćeha sina je obljubila otac visi s vrha tavana, na vratu mu špagurina njiše se kako vjetar upravlja A u šumi sveta mjesta jedan ruši objeručke naredba mu kaže stigla juče, možda prekjuče A iz starog hrasta gdje se grane spajaju teče krv žirevi ko bebe plaču, urliču A u selu stara baba gola trči putom i stojećki piša po hljebu iz rerne vruć hljeb Plavi kamen mjesto oka svetog čojka sa raspela isijava strašnu mržnju ipak kraj, znaj

Pet hiljada leševa Vojna intervencija Mali gradić srebreni Upamtit će Klintona Pobrini se Đerzeleze Da ih dosta sakupiš Ja ti šaljem avione Svi u napad juriš Nemojte mi Baketa Još je mlad da pogine Ja bih ipak žrtvovo Neke tuđe sinove Vremenom će zaborav Meni to halaliti Naš je narod potupav Ništa dugo ne pamti Priželjkujem Hilari Tu na Baščaršiji A Tramp nek ne dolazi Njemu eno Istočni Jednom kada ne bude Ni te federacije Bit će svima potaman Torovi za nacije Kad su došli strani novinari i kad su ugledali kako se crveni paradajz bosanski, nisu se mogli čudom načudit. Jedan upita: „Pa kako, how possible is that?“ A Sejfo mu šapatom reče: „Mi svoj krvlju zaljevamo.“

Po špagi hoda sve više kultnih Rade ko freze motokultivatora Svakog dana sve više neponovljivih Melju ko stari mlinovi od Doboja Berači akorda, dojilje Socijalijalna pravda ispred sirotinje Žive od proizvoda koje izbacuju iz sebe Pa može li bolje pitam te, Sizife Sukni šerbeta iz moje maštrafe Nemoj da bježiš ne daj da te uplaše Ko piše za tebe u trećem licu jednine Okreni ogledalo, budi iskren, voliš li se? Štipaš govorno područje, slabi ti korijeni Tražiš jezik na kome ćeš da se izraziš I umjesto da nenu vučeš za dimije Ti pronalaziš jezik razumljiv nikome A jezik klapara takva mu svrha Ne vidim vrh od tvoga vrha

Preko noći skupit ću sve stećke Ozidat od njih sklonište, potop dolazi Nema prozora a kad svi uđemo zazidat ću vrata. Voskom ću počepit svaku poru I na jednom proplanku nadat ću se moru Kada čujem vrisak u daljini približit ću se životinji. U sanak mi se Gilgameško javi Da me sjeti da me upozori Skupljaj ptice, koze, volovi i ženu si pribavi. Spustim se u selo da gospođu nađem Za životinje ću lako samo da se snađem I svakoj kojoj sam prišo za san sam ispričo ja. Gledale me čudno gurale od sebe Jedna mi reče joj što si dosadan hljebe Ja se vratih kući bez hanume na dvije gume. Okružen životinjama u mraku sjedim Razmišljam o vodi životinjama besjedim Šta će biti s nama ispričat ću vam kad se oslobodim. Hoću napolje vadite me odavde!!!

Svoju rođenu djecu snimaš kamerom Od djece tražiš da nešto govore Djeca te slušaju jer te se boje I djeca govore i djeca govore Govore djeca, al ne razumiju to što govore Tjeraju ti smješak pod tvoje guste brkove A ti u službi tuđe ideologije Koja ti sa sobom nosi bogate darove Hodža te fali na sva usta u džamiji Ženu skrivaš kod kuće u roze šamiji Zapitaš li se ponekad - kad djeca odrastu Pljunut će ti u lice, uživat u kontrastu Ti na hadž ideš o tuđem trošku Zavidiš na bombama malome Bošku Tvoju kuću, naravno, prvu će da obnove Sadaka, braćo, pod moje obrve

Sirotinja ne bira već čini što mora Usamljenost rađa misao A tamo u glavi gdje putuju misli Bezbroj puta sam te brisao Ima jedan čovjek malen kao dijete Krivih nogu i dlakava lica Živi pod ledom u Sjevernom moru Kažu žena mu ubica Crvenu kapu nosi na glavi Puše u ugarke da leđa zgrije Ne pokušavaj otet mu kapu Okrene se nebu i samo se smije Jedne noći on pronađe kosti Poče ih lizat da dobije krila Pa poče da leti, ljudima nevidljiv Mislim da si i ti tamo bila Pa dođi do rijeke, a rijeka duboka Sačekaj trenutak, hairlija će prvi Odnese voda slabašno tijelo A sa brda maše Keko u krvi Bacaj munje Ilija, neka grom zahuči Nek se pruže svjetlice kilometre duge Od siline iskrenja osjećam da gori Vidim ljube se gospodari i sluge

U amanet dajdža Mirso tri nam ovce ostavio Kopačke, Seiko sat, nezavršen prvi sprat E sad da ti kažem zašto kredenac u Zumre škripi Zbog njega je Meša plako ko kad dođu važni ljudi Mrkom dušom on je sazdan, na verandi sjedi vazdan Pogledom u havu hudi, to su bili pravi ljudi Od vajkad se jedno znalo: dobro govno i mrak krije Samo jedno nisam znao - tajnu ruke u Sabije U našem je selu ženski berbo bio Kažu dajdžu Mirsu dvaput sunetio O tome se malo znade, krilo se ko guja noge Da Sabija s britvom svojom obilazi kuće mnoge Sunetila je Sabija Berka, Mahmuta i Nerka Saliha i dva Idriza divila im se izbliza Da zabunluk jamim odmah, sjećanje me dobro služi Imala je jednu mudru: Manje boli što je duži! Žao dajdži Mirsi bilo, često znao je da kaže Drž se Sabi čvrsta kurca bježi od politike A meni to i sad zvoni, čudno mi ko djetu bilo Što se babi noću snilo jutrom joj se ostvarilo

Kad dođe novembar i kad lišće opadne Krvi put se tada ogoli Ljudska lica što sjede u bašti Lakše mi je vidjeti I svako od njih isto lice oblači Oči im vrludaju ko za smuđa sajlice Pitam se da li iko ima kopita Ne mogu znati skriva ih "cipila" Svjetino, i Šekspir ima rok trajanja Upravo osjećam da njegovo prolazi A vi što u cegerima patetiku nosite Vas ću prve da zapalim. Kad ostanem nasamo sa starim majmunom Pričamo o svemu, između ostalog Zašto šute pred ljudima "Šutimo, Ramzonja, da ne radimo" Sramota ih podbratka, gaje bradurine U jeziku Sotosa "imela" znači krov "Zoma" je ljuskava riba mesa rumena Golemi prostor koji ne poznam

O ti što pjevaš Da olakšaš savjest seljacima O ti što sevdah na tamburi Prebireš primitivcima Njihove duše Noćas će smiraj naći uz djedove Koje moj djed sa drugovima Istjera četrdeset pete iz države Neko će reći bravo Sinane Neko zadjenut za šargiju i dolare Pa s koncerta kući ljubiti lubanje Prebrisat portrete, nagizdati ordenje A ti sa bine pjevaš čobanu Nekom Draži, Alji, Bobanu A ne vidiš od znoja za pojasom nož Pazi da ne pukne žica odsiječe ti nos

Hajd ti, Eho, stiću te ja Imam žuljeve na mislima Ako sretneš pozdravi Reverba Selam mu šalje i Ramzonja. Spava žena ćelava Sva joj kosa opala Sakrila je ispod jastuka Nije suzu pustila. Od njenog jakog pogleda Ptica pada s neba U dva kreveta joj postelja U snu je sluga premješta. Sve na svijetu posta istina Našla je sebi i čovjeka U mraku jednom čučala U nju da mokri ga tjerala. U snu ustaje, čisti ulice Šejtan je zapišo na spavanju Uši u sirćetu neko ogovara Curi joj mlijeko iz njedara. Iza njenih lijepih očiju Vire čudne kozije Jezik tučen o šljivu Jako brzo omekne.

Da li poznaš svijet Ili učiš napamet Sve što kažu ovi tvoji Gore Nije hasura Samo klasura Što je valja vjetar noću Dok spavaš Vrijeme prošlo je Vratit neće se Znaš ko najbolje ruši džamije Enko hodža Ispod prašine Tvoje lice je Skupljaš kosu šestim prstom Ostaješ

Silikonski opanak gudurama na proplanak pa opleti i raspleti ide novi ustanak vodenica sitno prede šikara obujmila mitraljesko gnijezdo skrila u kukuruz kraj kormila češlja kose na pendžeru svijeća se zagasila mašta Sojka o Pittsburghu prste sofrom zamastila u tom njenom snenom času gleda ozdol od šljiva primijetila svog vojnika spremna, hrabra, izdržljiva šubara mu lice skrila u odsjaju Mjeseca a čizma mu glavu čuva bolje da ih ne izuva priglavci se njemu bijele ko snjegovi Trebevića biće svega oj ljubavi... dal pročita Jergovića Iz štale se čuje tele lagano se budi Sele zakopčava njedra bujna umila je zora rujna gleda lijevo, gleda desno i uzdahnu ženski bijesno Mustafe joj nigdje nema kako došo tako 'ošo Čamotinja dušu mori hoće srce da pregori kao lampa od lampaša bježi ide alipaša A na drugoj strani svijeta hudi akšam s minareta prod'o vjeru za večeru voda mu se silno traži domuzinom da ublaži tugu što ga ljuto dere Dal' su grijesi po ćitabu ti što more dušu slabu precrtan sa svakog spiska u logoru tu kod Siska Čeka mladić s Kozare Da mu kožu odere

Šta očekuješ od generacije Koja nema himnu, nema zastave Nema pisca, nema pjesnika Eterom kruže informacije Onanišu si nacije U čast glorifikacije degradacije Poštenje na stepenu minorizacije Za pokoljenja globalizacije Daj mu pušku nek ubija U ime Euroazije, Euroatlantije Dolazi vrijeme zubatije A šta će ljudi krezubi Otac sina u klozetu ljubi Nena fenom prži pitu ispod stola Nema struje, nema baterija Radimo na vlagu, živimo od mema Strašna brigada tastaturista Udariše na bajonete, tenkove Sa dva projektila neofašisti Tastaturiste u mljeveno meso pretvoriše Padoše u krv zastave duginih boja Oplako svoje i vitez Koja Klečale su skupštine, pištali parlamenti Na trgu revolucije ostadoše samo ligamenti

Kad mi u susret idu dvije gospođe Obično gledam goru da boljoj nabijem komplekse A volim žene u sandale što nose bijele košulje Češljaju kosu na stranu imaju dlake pod pazuhe U toj ženi živi čovjek u toj ženi zemlja spava U toj zemlji raste dijete Naše dijete zaborava Gospođa miriše na kuhanu jaretinu Banda ubačena u instituciju Moderni čovjek u modernom društvu Kukuruz smatra za poslasticu Učiš procedure napamet U kukca bez očiju se pretvaraš I kako god da razmisliš hajvane Uvijek pogrešno odigraš Krivnja počiva u postojanju pojedinca Svi se bave tolerancijom Ako uvaženom pričepiš ego Odvrati ti arogancijom Sve su to skalamerije od ljudi bez trunke ideje Kroz oluju idu uz nogu svog dželata I kad sahat otkuca na kamenoj kuli Rado će se sjećati u miru rata U igrama slobode govora najbolje prolaze oni što šute Ali to ne znači da tamo negdje skriveni nešto i ne mute Ne izlazim napolje jer napolju su varani Jedem češke knedličke, rijekom plove šarani Nebom lete gavrani Svi politički korektni, angažovani

Svi su posvuda i svi su sve U ime nene, sestre, matere Beskonačno dugo prije mene je A gdje smo tu vječnost i ono moje ja Sudjeluj u vrsti što obuhvata Sve ostalo baš i ne moraš Odvaži se oblik na ruku svoju Moj okrugli stol kvadratom zamjeni I kamo ćeš ako si posvuda Ne postojiš od časa stvaranja Daleko je noćas rodna gruda Na mikseti se život ne pojačava Lako je upravljat mozgom ko tuta I ostala sporedna psihička stanja Na razini ogromna mikrokosmosa Stvarnost postaje ono što se sanja Šta nam pruža naša sloboda Do potragu za patnjom u samome sebi Ne smijem se tako često Ubijam samo po potrebi Zaobiđi kompromis konačne stvari Iz praktičnih razloga meni se prikloni Idemo do kraja narode ustvari Vidi opet blješte po gradu balkoni

Ustani sine sinoć je padala kiša, hiljade puževa čeka na nas. Obuci svoje čizmice jaka je rosa, poslušaj savjet i svoje majke glas. Ne znam dal si čula da poskupila je kila, od kućica neki suvenire prave. Ako bude sreće krasit ćete svila, samo da majka nabavi pare. Kroz kanale i visoku travu, djevojčica kao cvijeće puževe bere. Majka je prati sa suzama u očima, tuga je preteška, kao da nema mjere. Pune kese puževa možda pet, šest kila, svaka kila marka, radosna mi bila. Život sine težak je mora da se štedi, sad da budeš nesretna ništa ti ne vrijedi.

Ništa nasuprot beskraju, sve nasuprot ničemu Nacrtaj gušteru krila, eto ti zmaja Doguraj pješaka na osmi red - eto je kraljica Čovjek je čovjeku jedini čovjek, sve ostalo su bogovi, životinje Moje se misli pretaču u valove kroz oblake I ko će prije stići do konačnog cilja, čovjek mudar il hladna mašina? A cilj je samo jedan od postanka prvog - ispravno zasaditi božije drvo. Od juče pa na ovamo pokušali mnogi ali nisu uspjeli, moj voljeni sine. Svaka greška skupo se plaća: Ahejci, Gutejci, Iliri...sutra mi. A nas kad ne bude moj jedini sine, dolaze za nama noviji. Ako vjeruješ u vizije iz mutvaka što se javljaju predveče ispod ikona, u viziji jednoj - a mnogo ih je bilo, dođi da ti kažem, sjedni mi u krilo - doći će kraljica na leđima zmaja u daleko selo po jednog dječaka. Bez obzira na suze njegove majke, strpat ga u sepet i odvesti sa sobom. I dok mu majka gura sirnice u ruke i moli ženu da ga dobro pazi, kraljica će kleknuti i poljubit zemlju po kojoj je dječak naučio da gazi. Odvest će ga na planinu, predat će ga biću, vrhovnom vladaru sumanutih ptica. Riješit će dječaka ružnih misli i njegovih stvarnih besmislica, sačuvat ga od grijeha, galame i bludnica, nahranit ga sirom i sokom od borovnica. Dječak će spoznati na cerovoj kori ono što prije njega nisu mogli, a to je kako ispravno se piše ime božije i da vremena je malo, jer blizu su mašine. Trinestog novembra pred palatom pravde hladna mašina i još hladniji dječak ukrstit će koplja ispred nogu Boga. Onaj koji pobjedi vidjet će lice Božije, a poraženi završava u utrobi zaražene gice paklene. Izvadi dječak olovku i papir, pa na hladan beton nasloni da piše devet milijardi znakova od kojih je sačinjeno jedno ime Božije. Ako ga ispravno napiše, Bog će mu reći: Izgovori me. Sa druge strane mašina ne mora da piše - u mašini štampač stanuje. Procesori naštimani na najjače, a hard disk beskonačan, besprjekorno tih. Izašla je najjača mašina ispred mašina svih. Pisao je dječak deset godina bez prestanka, ništa nije jeo, ništa nije pio. I kad je zadnji znak upiso, rekao je: Ja sam svoje završio. I mašina zadnji papir ispljunu iz sebe. Siđoše iz oblaka hurije dvije u nanulama od bambusa da radove pokupe, službeno i hladno, bez navijanja, zapovjed Božiju izvršiše. Pa se povukoše, bez obaziranja na njih, prema gore i pred Boga iznesoše ta dva rada - a bog ih odgurnu, jer bog ne mora da provjerava. Dakle, Mašina služi tuđoj arbitraži, dječak je rođen da služi demontaži. Oba predmeta u istoj ambalaži - ali ipak jedan mi je draži. „O čujte me mašine i poslušajte ljudi, pobjednik je onaj koji na papiru nema niti jedno slovo. Bogu sada božije - a đavolu đavolovo. Hurije, pokažite radove masi i ime pobjednika recite kako glasi!“ Dječak je pobjedio, ne znamo mu ime... Bog povika: „Izgovori me!“ A dječak zamišljen po kosi se češka i samo šuti, čeka da čuje A svinje su redom žderale mašine i za dan jedan svih mašina nestade. A dječak šuti i samo čeka i umjesto riječi dolazi mu jeka.

Naumio čovjek životinja da postane Te odmah poče da razmišlja o tome Koja bi životinja mogao biti I kako porez na to da ne plati U čitanku je čito o Ježevoj kućici Al to mu ne bješe životinja prava Želio je biti mnogo veći Da je strašan i da vlada Upita jednom on majku svoju Koje se životinje ona najviše boji A ona mu reče da od čovjeka veće životinje Neće nikad ni biti Nastade tajac u trošnoj sobi Iskolutio je oči mališa zreo Šta to majka govori njemu Da li ga laže il potajno mrzi Odluči junak ove naše pjesme Da kozu il ovcu potajno kresne Da dobije sina na četiri noge Da mu se dive i doktori i majka Al opet u sebi uzrujan će biti Nesretni tata uzdrmanog duha Zato će se stalno povlačiti od ljudi Jer shvatiti neće razlike bitne A ni svjestan nije kad u školu krene Njegov jedinac drugačiji od drugih Da stvorit će kompleks voljenom svome Samo zbog svoje sebičnosti.